U ljeto 2017. g konačno sam posjetila Bali. Iz nekog razloga godinama sam ga spominjala i govorila kako želim ići tamo, bez da sam uistinu imala konkretne informacije ili razlog zašto baš od tisuće otoka i zemalja na planeti meni na pamet stalno dolazi Bali. Mogao je biti Peru, Zimbabve, Madagaskar i tisuće drugih mjesta.

I tako je u jednom trenutku zaista došlo vrijeme za odlazak na Bali.

Kada sam došla na otok odmah sam se osjećala kao kod kuće. Onaj osjećaj kao da se već poznajemo. Divna, mekana energija, mirisi štapića u zraku, zvukovi molitvi, hram na svakom uglu, cvijeće, hrana i pokloni Božanskom su na svakom uglu.

Kako sam počela istraživati otok, moje stanice su se samo smiješile i uživale. Osjećala sam neko rastapanje. Osjećaj da me otok podržava u tome što jesam, da podržava moje biće. Otkrivajući kulturu, filozofiju, hranu, boje, forme, biljke, mjesta, hramove i ljude shvatila sam da ja taj otok u savršenoj sinkronizaciji sa mnom. Sve ono što smatram da je bitno za nas kao bića da bismo ostvarili radost, zdravlje, balans i inspiraciju na neki način je utjelovljeno na Baliju.

I onda sam dobila informaciju da postoji princip po kojem Balinežani žive, a koji se zove Tri Hita Karana. To je univerzalni koncept koji povezuje odnos čovjeka s Božanskim (Parahyangan), s prirodnim okruženjem (Palemahan) i s drugim ljudima (Pawongan).

U direktnom prijevodu Tri Hita Karana znači; Tri principa kojima se kreira obilje na duhovnoj i fizičkoj ravni. To su zapravo principi kreiranja wellbeinga. I shvatila sam da se ti principi poklapaju sa konceptom Solar Spirita kroz koji kreiram svoje terapije, radionice, programe i sve što radim. I zapravo mi je još više bilo jasno zašto mi paše vibra otoka. Jednostavno je usklađena sa mojom osobnom vibracijom.

Na svakom uglu me nešto oduševljavalo; rajsko ogromno bilje puno boja, mirisni štapići koji gore na svakih nekoliko metara zbog kojih sam se osjećala da sam konstantno u yoga studiju ili na nekoj ceremoniji, topla klima, ornamenti i prikazi raznih božanstava, prekrasni vrtovi i hramovi u kućama, boje i šarenilo odjeće, rižina polja, građevine od bambusa, nasmijana nevina lica lokalnih ljudi…jednostavno utjelovljenje svega što me inspirira. Čak i i nazivi restorana, hrane i pića imaju tu duhovnu dimenziju. Jednostavno kao da te sve podsjeća na Božansko u tebi: sjedneš u restoran koji se zove Atman (opći princip bitka, esencija bića) i onda naručiš piće koje se zove npr. Green Prana (prana je životna energija), nakon toga pojedeš opet neki božanski desert od zdravih sirovih namirnica koje u tvojim ustima naprave eksploziju senzacija. Na svakom uglu se nude razne masaže, iscjeljujući tretmani, rituali, yoga programi i slične čarolije. Jednostavno nemoguće da se ne osjećaš božanski. 🙂

Ali ono što sam osjetila kao najveći intenzitet jest upravo način na koji lokalni ljudi žive. Zaista kroz sve što rade prisjećaju se božanskog iz kojeg sve nastaje. Svaka kuća ima mali hram i svakodnevno se raznim božanstvima donose male „žrtve“. Najčešće je to kombinacija malo hrane, cvijeća i mirisni štapići koji se slažu u košaricu od palminog lista i stave pred božanstvo ili na ulicu ispred restorana, dućana, vrta. Sve što rade je na neki način ritual. I upravo to jest aspekt koji zapadnom svijetu nedostaje: ništa nije sveto, sve se radi na brzinu i nesvjesno, ne zahvaljujemo se dovoljno za „obične“ svakodnevne stvari (voda, hrana, sunce, krov nad glavom…), jurimo glavom bez obzira i u samoj biti propuštamo život. Propuštamo samu bit trčeći za nečim, a sreća stalno izmiče jer ju tražimo u vanjskim stvarima i manifestacijama.

To iskustvo mi je samo bilo još jedna potvrda onoga što sam već prije osjećala, a to je da kada bi sve što radimo u svojoj svakodnevici radili iz malo drugačijeg prostora unutar sebe, život dobio novu dimenziju.

Kada bi u pripremu hrane, komunikaciju, u vlastitu kreaciju i sve ostalo što radimo unijeli svijest o tome da smo dio Božanskog, Univerzuma, Života samog, Vječnosti i bili istinski zahvalni za to, desila bi se magija. To je način kako ja vidim magiju i ljepotu života. Toliko mogućnosti da kreiramo, da volimo druga bića i sve izraze božanskog, da mi se čini zaista nezahvalno kada kažemo da nam nedostaje sto i jedna „stvar“ u životu da bismo bili sretni. Obilje je prvenstveno način kako promatramo svijet. To je unutarnje stanje.

Zanimljivo je da hinduizam na Baliju ne promatra Boga kao personu koja je odvojena od ljudi i kreacije i koja kažnjava i definira što je dobro i loše. Kroz Parahyangan koncept želi stvoriti svijest o tome da smo svi dio Božanskog i da je Božansko u nama, te da nastojimo biti svjesni kako naše misli, emocije, djelovanje i kreacije utječu na cjelinu. Svako biće se promatra kao Pura (što znači hram) unutar kojeg boravi božansko. Bog je jedan, ali ima mnoštvo različitih izražaja i aspekata koji se manifestiraju preko likova raznih božanstava, ali isto tako i kroz sve što postoji.

I to je ono s čime rezoniram, jer smatram da smo svi dio Jednote/velikog energetskog polja kojeg zovemo različitim imenima, a koje se manifestira u mnogo različitih formi i time se stvara beskonačna kreacija koja je u svakom trenutku nova i drugačija.

I tako je Bali – Otok bogova, za mene jedno divno mjesto na planeti kojem zahvaljujem na ljepoti i inspiraciji i veselim se vidjeti ga opet.