U jesen 2017. uputili smo se na jedno višedimenzionalno putovanje. Na fizičkoj razini to je bio odlazak u Liku koji je trajao jedan produženi vikend. Na energetsko duhovnoj razini to je bilo putovanje kroz prošlost, budućnost i sadašnjost. Sve se stopilo u jednoj točki u prostor/vremenu.
Grupica putnika skupila se u čarobnoj drvenoj kućici koja je smještena u centru prekrasne doline okružene šumom, nedaleko od Smiljana – rodnog mjesta Nikole Tesle.
Neki od putnika su se poznavali, ali većina se prvi put susrela.
Zajednička namjera je bila približiti se sebi i dotaknuti unutarnjeg mudraca. To se i dogodilo.
Prvu večer sjedili smo zajedno u našoj kućici, uz kamin i vatru koja je pucketala. Gledali se u oči, dijelili ono što jesmo i polako tonuli u tišinu i opuštanje.
Kako smo se opuštali i otvarali počela se događati vrlo intenzivna i duboka komunikacija među bićima koja su bila potpuno različita po svim vanjskim karakteristikama. Međutim kako smo polako otvarali svoja srca povezanost je bila sve dublja, prepoznavanje sve snažnije i uvidi sve intenzivniji. Polako se kroz uvide počelo pokazivati kako nam svaka osoba reflektira jedan dio nas.
Zajedno smo šetali kroz šumu, dijelili obroke, vježbali, meditirali, opuštali se uz vatru i puno toga dijelili kroz razgovor i dodir. Dopustili smo si opušteno bivati, bez maski, napora i ideje da nešto moramo. Tonuli smo dublje u sebe i dozvolili da nas drugi istinski vide.
Srca su se otvarala kao nježni cvjetovi, izlazila je radost, zbunjenost, tuga, otpuštao se grč, bol, potreba, nježnost….sve se prelijevalo.
I opet, po tisućiti put, mi se pokazalo što se dogodi kada otvorimo srce…i ako smo u prostoru s bićima koji podržavaju taj proces. Događa se duboko povezivanje i ljubav. Događa se iscjeljenje.
Ima li što ljepše od toga? Osjećaj punoće, povezanosti, ljepote, slobode da budemo to što jesmo u trenutku. Događa se život u svoj njegovoj punoći. Osjećamo se živi.
Naša srca su kao nježni cvjetovi…što više su bola doživjela više su se zatvorila. Kada je srce zatvoreno tada je život prazan. Zatvoreno srce nam onemogućava osjetiti najdublje dijelove sebe i imati pravo vodstvo u životu. Lutamo kao muhe bez glave i nikako da pronađemo što je “istinski naše”….nikako da pronađemo dom.
Ali znajte da postoji lijek…postoji put…a to je put ranjivosti. Morate pokazati svoju ranjivost, morate pokazati svoju potrebu, svoju čežnju, svoju tugu, sve što je skriveno duboko u srcu….morate se izložiti. Ako hodate “snažni” “jaki” i “pametni” ostat ćete sami, hladni i prazni. Bit ćete nedodirljivi, ali ne zato što vas drugi ne žele dotaknuti nego zato što niste istinski otvorili.
Kroz ranjivost dolazimo do svoje istinske snage, skidamo maske, otvaramo se za život….on postaje prekrasan…sve oko sebe ćete vidjeti drugačije. Vjerujte mi….prekrasno je…moćno je, magično je….tek s otvorenim srcem možemo živjeti ljubav i biti ono što jesmo….biti slobodni.
Na ovom prekrasnom putovanju, nismo otkrili sve mudrosti, ali smo itekako dotaknuli unutarnjeg mudraca; svoje srce.
